ljubav sa velikim LJ

Vlastita nam podsvijest pruža idilično utočište. Vidimo se na dugačkom putovanju diljem kontinenta. Putujemo vlakom. Kroz prozore promatramo automobila koji prolaze obližnjim autoputom, djecu koja mašu na prijelazima, ili stoku koja pase na dalekim obroncima, ili dim koji se diže iz elektrane, ili nepregledna polja kukuruza i pšenice, ravnice i doline, planine i valovite brežuljke, gradske nebodere i seoske kuće.
No, u našim je mislima najvažnije krajnje odredište. Određenog dana, u određeni sat stići ćemo na postaju. Orkestar će svirati, zastave će vijoriti. Dok jednom ne stignemo onamo, ostvarit će se mnogi predivni snovi, a život će biti složen kao sastavljena slagalica. S koliko nestrpljenja prolazimo taj put, proklinjući trenutke u kojima posustajemo-čekajući, i čekajući, i čekajući na postaju.
„Kad stignemo na stanicu to će biti ono pravo!“-vičemo. „Kad ću imati 18 godina.“ „Kad kupim novi mercedes 450SL!“ „Kad mi sva djeca završe fakultet.“ „Kad isplatim zajam!“ „Kad dobijem unapređenje!“ „Kad dođem u mirovinu, onda ću sretno živjeti!“
Prije ili poslije moramo shvatiti da postaja ne postoji, da nema mjesta na koje moramo stići jednom zauvijek. Prava je sreća življenja u putovanju. Postaja je samo san. Ona nam neprestano odmiče.
„Uživaj u trenutku“ prava je izreka, naročito kad se poveže sa Psalmom 118:24 „Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu.“ Ljude ne izluđuje teret današnjice, već žal za prošlosti i strh pred budućnosti. Žal i strah lopovi su blizanci koji nam kradu sadašnjost.
Zato prestanite prelaziti put brojeći kilometre. Umjesto toga popnite se na što više planina, jedite više sladoleda, češće hodajte bosi, preplivajte više rijeka, promatrajte više zalazaka sunca, više se smijte, manje plačite. Kako prolazimo, živimo život. Postaja će ionako doći prebrzo.

SPLIT Presuda vijeća splitskog suda 20-godišnjem I. P. za smrt makarskih gimnazijalki Ane Andrijašević i Kate Erceg izazvala je šok u javnosti. Naime, potkraj listopada 2002. kao malodobnik bez vozačke dozvole, "pokupio" ih je očevim darom, snažnim BMW-om Z3. Predsjednica vijeća, sutkinja Marica Šćepanović i njezini kolege, suci Vinko Cuzzi i Zoran Matulović, smanjili su osudu sutkinje Marije Majić s dvije i pol na dvije godine zatvora.
Naročito su u javnosti negativno odjeknuli olakotni elementi, i to da "sud prvog stupnja nije pravilno prosudio težinu malodobnikovog inkriminiranog čina, utoliko što je precijenio jakost ugroze kaznenim djelom, zabranjenog posljetka", te da je "sud podcijenio anamnestičke podatke, iz kojih proizlazi da malodobnik potječe iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja, s tim što su mu roditelji, iskazavši osobitu brigu, omogućili studiranje u inozemstvu, u kojem se segmentu pokazao uspješnim".
…[Sudac Cuzzi] Poziva se na zakonske odredbe prema kojima je svrha maloljetničke sankcije pružanje zaštite, brige, pomoći i nadzora, te osiguranje opće i stručne izobrazbe, kojima će se utjecati na odgoj, razvijanje ličnosti i jačanje odgovornosti…

…upravo je Marijan Primorac, otac okrivljenika, svojim bahatim i glupim ponašanjem pokrenuo slijed koji je rezultirao smrću djevojaka. Zakon mu nije mogao suditi, a pritisak okoline bio je takav da su Primorci prodali imovinu i odselili se u Zagreb. Davanje sinu zvijeri na četiri kotača kako bi se pokazivao po mjestu i maltretirao sugrađane ne može, ni u ludilu, biti prihvatljivo ponašanje. Ili može, u našem pravosuđu…

…Dečko je nakon svega dobio vozačku dozvolu po pozitivnim propisima…

Neki čovjek, njegov konj i pas putovali su zajedno. Jednom ih je, na pustoj cesti zadesila oluja.Baš kad su prolazili ispod divovskog stabla, u nj je udario grom i svi su poginuli.No čovjek nije shvatio da je napustio ovaj svijet, pa je nastavio putovati sa svojim dvjema životinjama; mrtvima ponekad treba malo vremena da uvide gdje su se našli...Put je bio dug i naporan, neprestano uzbrdo, sunce je peklo, znojili su se i žeđali. Na jednom zavoju ugledaše velebne vratnice u mramornom zidu; put je od njih vodio na trg popločen zlatnim pločama, a u njegovu se središtu nalazila česma iz koje je tekla kristalno bistra voda.Putnik se obrati čuvaru na ulazu.
«Dobar dan»
«Dobar dan»,odzdravi stražar.
«koje je ovo lijepo mjesto?»
«To je Nebo.»
«Kakva sreća što nas je put doveo u Nebo!Strašno smo žedni.»
«Gospodine možete ući i napiti se vode do mile volje .»I čuvar mu pokaže česmu.
«I konj i pas su mi žedni.»
«Iskreno žalim,»reče na to stražar.
«Životinjama je ovdje ulaz zabranjen.»
Čovjek se veoma razočarao jer je trpio veliku žeđ, ali sam nije htio piti;zahvali čuvaru i produži putem.Još su dugo hodali uzbrdo , kad naiđoše na druge vratnice, ovaj put trošne, od kojih je vodila zemljana staza, oivičena stablima. U sjeni krošnje jednog drveta ležao je čovjek , glave pokrivene šeširom; vjerojatno je spavao.
«Dobar dan», pozdravi putnik.
Čovjek odzdravi kimnuvši glavom.
«Strašno smo žedni, ja, moj konj i pas.»
«Eto izvora tamo u stijeni»,reče čovjek pokazujući prstom.
«Pijte koliko želite.»
Čovjek, konj i pas odoše do izvora i utažiše žeđ. Putnik se vrati da bi zahvalio onom čovjeku.
«Dođite kad god hoćete,»odvrati on.
«Uzgred, koje je ovo mjesto?»
«Nebo.»
«Nebo?Ali čuvar pred mramornim vratnicama kazao je da je ono Nebo!»
«Ono nije Nebo, ono je Pakao.»
Putnik je bio zbunjen.
«Trebali bi ste im zabraniti da se koriste vašim imenom!Taj lažni navod zasigurno je izvor velikih zabuna!»
«Ni slučajno;štoviše, oni nam čine veliku uslugu.Jer tamo ostaju svi koji su u stanju iznevjeriti najbolje prijatelje...»

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja z dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasla čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan.
I da uistinu vrijediš

„Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem.“
Imajte vjere i idite naprijed. Ne osvrćite se. Hodite uspravno i ravno, jer život je uvijek ravno pred vama-nikada nije iza vas. Idite naprijed.

Knjiga „Razgovori s Bogom“

„Things are getting more serious, but there's still a smile left over from the funny bits.”
[July 8, 1942]

“Cycling again, dancing, flirting and what-have-you, how I would love that; if only I were free again! Sometimes I even think, will anybody understand me, will anybody overlook my ingratitude, overlook Jew or non-Jew, and just see the young girl in me who is badly in need of some rollicking fun?”
[December 24, 1943]

“It's really a wonder that I haven't dropped all my ideals, because they seem so absurd and impossible to carry out. Yet I keep them, because in spite of everything I still believe that people are really good at heart.
I simply can't build up my hopes on a foundation consisting of confusion, misery and death, I see the world gradually being turned into a wilderness, I hear the ever approaching thunder, which will destroy us too, I can feel the sufferings of millions and yet, if I look up into the heavens, I think that it will all come right, that this cruelty too will end, and that peace and tranquility will return again. In the meantime, I must uphold my ideals, for perhaps the time will come when I shall be able to carry them out.”
[July 15, 1944]